Danas smo s jednim od viših razreda provodili radionicu u povodu Svjetskog dana mira, radionicu „Prvi korak na putu mira“. Ideja je bila otkriti tezu da je prvi korak na putu k miru prihvatiti i voljeti SEBE, a željeni ishod opisati sebe kao osobu koja pruža sigurnost, naklonost, razumijevanje sebi ili navesti podupiruće poruke koje šaljem sebi.

Razred ima 12 učenika. Samo trećina je aktivno sudjelovala u radu prepoznavajući osobe iz svoje okoline koje im šalju osnažujuće poruke. Također toliko njih, nagađajući kome su iz svoje okoline oni takvi,  podupirujući prijatelji i koje poruke oni šalju. Zamoljeni su da napišu koje su to osobe koje oni podupiru. Nakon još poticanja, dvoje je navelo mamu, dvoje sestru i dvoje prijatelja. Nitko, međutim, nije napisao niti rekao da je to on, sam sebi.

Pretpostavimo da je dvanaestogodišnjacima teško pričati o kvaliteti odnosa s drugima, a pogotovo promišljati o odnosu prema sebi, ali ipak!!! Nameće se pitanje: „Zar se toliko malo bavimo temama o međusobnim odnosima i odnosu prema sebi da je djeci teško detektirati osobe koje ih podupiru i osobe koje oni podupiru?“.

Druga je stvar pitanje odnosa prema sebi. Recimo da je to, zapravo, opće prisutna tendencija – zaboraviti tko smo sami sebi. (A jedini smo, zapravo, uvijek pri ruci sami sebi, da se ohrabrimo, utješimo, ohrabrimo. Najbolji smo i sudac i liječnik sebi samima.) Kako smo to zaboravili?

Moguće je, na kraju, pretpostaviti zaključak da u svoj svojoj životnoj priči ispuštamo/ zaboravimo na sebe (tko smo sebi, volimo li i poštujemo li sebe). Uz to, možemo predložiti da više njegujemo kulturu (ili higijenu) odnosa prema sebi samome. Učenici su dobili zadatak – Do idućeg susreta upalite reflektore i uperite ih u sebe same. Tražite poruke potpore, ljubavi i razumijevanja koje upućujete SEBI.

  Renata Lisac, školska psihologinja